Piše: Ljubica Kolarić-Dumić :Krstili su me drugoga dana mojega dolaska na svijet. Jesu li se uplašili prvoga, možda preglasnog plača, kojim sam javila da sam stigla? Je li postojao neki drugi razlog da me tako brzo odnesu u crkvu? Meni o tome nikada ništa nisu govorili. Da me ne uplaše ili ne povrijede moje dječje dostojanstvo, koje je odmah pokazalo da je vrlo osjetljivo.
Majka mi je, kad sam već odrasla, ispričala kako sam u ranom djetinjstvu bila dosta boležljiva. Morali su me jako čuvati, jer me ni jedna dječja bolest nije zaobilazila. Čim bi zakoračila u naše selo, između sve djece, najprije bi pronašla baš mene. Kad sam prohodala, moje bose noge već na prvim koracima čekao je razbijeni komadić stakla, oštra izraslina u vrtu, bodljikavi trn ili zahrđali čavao sa stare ograde. Sve je vrebalo na mene, a ponekad mi se činilo da sam i sama išla u susret onomu što će me ozlijediti i povrijediti.
Jesam li bila samo nespretna? Je li nešto drugo spleteno oko moga djetinjstva, što me radovalo i plašilo u isti mah i što me je uvijek negdje pozivalo? Bilo je to čudno djetinjstvo. Nasmijano i uplakano. Zato meni s njim nije bilo baš ni malo lako. Kakve li sve vragolije nije izmišljalo. U kakve me neprilike stalno dovodilo, a nije vidjelo strah u mojim očima.
Samo me zvalo, zvalo. Uzalud sam govorila da se bojim svuda ići za njim. Nisam se smjela popeti na stablo, zagaziti u dublju vodu, preskočiti malo širi jarak. Plašila sam se oca, sestre, djece koja su se voljela tući i njihovih ozbiljnih uličnih svađa. Bojala sam se svakog povišenoga glasa, a kad sam krenula u školu, ljutitog učitelja koji je, kako sam tada mislila, jako volio tući učenike. Strah je bio moj veliki neprijatelj. Rastao je sa mnom. I sve me više plašio! Stajao je ispred mene i često mi nije dao naprijed. Zaustavljao je moje korake i prekinuo mnoge odluke. Natjerao me da odustanem od najčvršćih namjera i od najvećih želja. Unosio je nemir u moje srce.
No postojalo je jedno mjesto gdje me strah nije stizao. Osim molitve baka je u crkvi imala raznih poslova. Uređivala je oltare, stavljala svježe cvijeće i mijenjala vodu u vazama, brisala prašinu i zalijevala cvjetne gredice oko crkve. Već pogađate da sam bila njezin vjerni pratilac. Čim bih vidjela da je baka obukla drugo odijelo, znala sam kamo ide. Ona bi samo, onako usput, upitala idem li s njom. Brzo bih ostavila igračke i krenula sigurnim korakom. Nosila sam vodu, slagala cvijeće prema boji i veličini. Uživala sam pomažući baki i bila sretna što se u crkvi nikoga nisam bojala pa nisam mogla ni u čemu pogriješiti. U strahu bih uvijek nešto krivo učinila, ali u crkvi sam skupocjene vaze držala u rukama kao svoje igračke.
Brat je bio ministrant u crkvi. Dok sam ga gledala onako ozbiljnog pred oltarom u bijelom svečanom ruhu, činilo mi se da i ja dobivam neku važnu ulogu. Je li me samo krštenje vezalo uz crkvu? Bakina želja i njezina slika kako pobožno kleči u molitvi? Ili Nečija odluka, koja je bila jača i od mene i od bake?
Crkva je bila moj drugi dom. U onom tajanstvu dok sam promatrala lica svetaca sa slika i kipova, bila sam sigurna i zaštićena od svega. Iako mi nisu odgovarali, svecima sam mogla postavljati ista pitanja kao i svojoj baki. Kad sam molila svoju molitvicu, neke bih odgovore pronašla i sama. – Anđeli čuvari čuvaju malu djecu i rado im u svemu pomažu. – Tako je baka tumačila snagu molitve, a ja sam bila sretna, što osim dobrih prijatelja imam i svoga Anđela čuvara.
Baka je vrlo mlada ostala udovica. S devetnaest godina kad se neke djevojke još i ne udaju. Djed je poginuo u prvom svjetskom ratu, a ona je ostala sama s mojim ocem koji je tada imao samo dva mjeseca. Poslije je dobila nas troje unučadi za koje je govorila da smo njezin život.
Ustajala je vrlo rano, a od kuće je rijetko odlazila. Uz sav posao koji je obavljala, za nas je imala vremena koliko god smo htjeli, a svaki dan je započinjala odlaskom na jutarnju misu.
Nije bilo tako jake kiše ni hladnog vjetra, a zimi dubokog snijega, koji bi je zaustavili da ne ode u crkvu. Tako je bilo i nedjeljom i blagdanima. Mi smo svi išli na onu, koju smo zvali velika misa, a kad bismo se vratili kući, čekao nas je nedjeljni ručak i mirisali slatki kolači.
Voljela sam pjevati svuda pa tako i u crkvi. Ponekad bih zaboravila gdje sam, pa pustim glas kao da sam u našem dvorištu, šljiviku ili vinogradu. Bratov ljutiti pogled s oltara bio mi je znak da preglasno pjevam. Na izlasku bi mi rekao da u crkvi moram tiše pjevati. Kako sam se vrijeđala i na najmanju primjedbu, odmah bih objesila lice kao da jedem kiselu jabuku, a brat je dobro znao čime će me razvedriti i obradovati. Najviše sam voljela šarene bombone i kad mi kaže: – Danas si najljepše pjevala. Jedanput mi je htio pokazati orgulje koje su me jako interesirale, ali nismo uspjeli stići do njih. Već od samog pogleda na zavojite, strme i visoke stube, koje su vodile na kor, toliko sam se uplašila da smo brzo odustali. Orgulje izbliza vidjela sam tek nakon puno godina u drugoj crkvi.
Brat je bio stariji od mene i čuvao me poput Anđela čuvara. I njega sam ljutila svojom znatiželjom, ali mene je u svemu bilo teško zaustaviti. Nova su se pitanja, jedno za drugim u meni sama stvarala i kao da su me molila da ih nekome postavim. Što su orgulje, note, što je kor, koliko je visoko Nebo? Zašto baka u jastučiću čuva osušene latice ruža za raj? Što je moja istina koju ona zove pravda? Zbog čega strah nije smio ući u crkvu i zašto se na misi nisam bojala čak ni oca? Zašto je u crkvi i on drukčiji?
Voljela bih da je takav bio i kod kuće.
Iz zbirke priča za djecu „Uz baku je raslo moje djetinjstvo“
Opširnije Hrvatske novine broj 40 u tiskanom i pdf izdanju strana 10
