Objavljujemo Uskrsnu poruku zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića u kojoj je progovorio o Otajstvu Isusova uskrsnuća i otkupljenja čovjeka te o nužnosti čuvanja jezika i kulture kao duše hrvatskog identiteta.
Draga braćo i sestre!
1. U hrvatskoj kulturi, budući da je snažno obilježena, a u mnogočemu i duboko prožeta kršćanskim vrjednotama, u svim njenim slojevima lako otkrivamo podudarnost sadržaja kršćanskih otajstava, rasporedbu vremena i običaje povezane s ritmom slavlja u skladu s katoličkim kalendarom, umjetničke izražaje i, neodvojivo, jezične izričaje hrvatskoga jezika koji upućuju na posebnost vjerničkoga i nacionalnoga identiteta.
U jeziku jednoga naroda sadržana je baština; u jeziku se nalazi jezgra koja ima snagu donositi plodove u susretu s novošću, ali čuvajući svoju prepoznatljivost. Jezik nije samo dio nekoga dogovorenoga načina komuniciranja, nego u njemu su, kako to stoljećima svjedoče najodličniji pisci i pjesnici hrvatskoga govornoga područja, sadržane životne istine, sažete vrjednote, osjećaji, ljudi i povijest naroda; u njemu je riznica radosti i nadanja, žalosti i tjeskoba, rada i molitve, suza i smijeha; u njemu se nalaze odgovori na pitanje kako se poima život i koji mu je smisao.
Zato nije slučajno da se iz te jezgre crpila snaga, jačalo i čuvalo zajedništvo, nakon kušnja iznova započinjalo i gradilo nakon raznih oblika razaranja. Jezik je polazište za učenje o tome tko smo, a to je polazište dragocjeno za obnovu obitelji, naroda i društva, za obnovu povjerenja i za sigurnost pouzdanja. To je osobito važno za nas, hrvatske vjernike, čija pisana i jezična kultura, kako svoje početke tako i svoje najveće dosege, očituje u povezanosti s vjerom u Boga, s Kristovim otajstvima, s molitvom i pobožnošću. U toj jezgri uvijek postoji klica i žar života koji je sigurnost i zalog budućnosti.
2. Uskrs je svetkovina koja vraća na same početke, dublje od ljudskih uvida, i seže dalje od onoga što čovjek može vidjeti i predvidjeti. Hrvatska jezična baština za tu stvarnost rabi riječ »otajstvo«. Otajstveno je ono što objavljuje smisao, ono što je skriveno neposrednomu uvidu i do čega se dolazi Božjim darom, a ne nekim vještinama i umijećima.
Kršćanska vjera u svom središtu ima otajstvo Isusa Krista, Božje otajstvo koje je vjekovima bilo skriveno, naslućivano, željno iščekivano, da bi se konačno objavilo u utjelovljenoj Božjoj Riječi, u muci, smrti i uskrsnuću Božjega Sina.
Nad otajstvom čovjek nema nadzora. Ono nije podvrgnuto njegovim planovima, nego objavljuje Božji plan s čovjekom i svijetom, nudeći suradnju i pokazujući da se ljudska sreća nalazi u prihvaćanju Božje volje, što je najveći izraz slobode čovjeka. Upravo se to nalazi sačuvano i dostupno u hrvatskom jeziku, u dvama teološkim pojmovima i dvjema bremenitim riječima koje su usvojene i šire od teološke terminologije: Vazam i spomen-čin.
3. Premda neki jezikoslovci drže da je riječ »Vazam« povezana s prestankom posta i ponovnim »uzimanjem«, blagovanjem hrane (poglavito mesa), ta je riječ izravnije vezana uz pojam Pashe, jer se hebrejska riječ »Pesah« i u latinskim prijevodima, očito čuvajući grčki izraz, kaže »Phase«, od čega je najvjerojatnije nastala i hrvatska riječ »Vazam«.
To nas upućuje na dubinu značenja i na starinu predaje, na korijene o kojima govori naš jezik. Dubina je vidljiva u činjenici da smo baštinici jednoga pojma koji ima hrvatsku izvornost, oslonjenu na hebrejski, grčki i latinski, dok drugi jezici izravno posuđuju te pojmove iz starih jezika.
Vazam se ne tiče samo proslave Uskrsnuća, nego cjeline otajstva Kristova prijelaza k Ocu, a to znači: njegovo predanje na posljednjoj večeri, žrtvu koju je podnio na Veliki petak, susret sa smrću koje se spominjemo na Veliku subotu te pobjedu nad smrću uskrsnoga jutra. U toj je riječi ne samo Isusov put, nego i naš prijelaz iz smrti u život u Kristu, u koga smo kršteni, u kome vjerom živimo i koji nam je rekao da tko vjeruje u njega, neće umrijeti nikada (usp. Iv 11, 26).
Taj otajstveni događaj ponovno posadašnjujemo u liturgijskim slavljima, osobito u sakramentima, i to snagom Duha Svetoga. Rijetko koji jezik tako dobro izražava upravo to događanje kao što to čini hrvatski pojam »spomen-čin«, u kojemu se ne radi samo o sjećanju, o spomenu, nego o spomenu koji je djelatan, koji ostvaruje ono čega se spominje. Tako je prošli događaj protegnut na sadašnjost, njezin je dio kao dio Božje vječnosti, a ne samo zemaljske vremenitosti.
4. Braćo i sestre, ti teološki izričaji u pučkim su običajima ostavili snažan trag koji živi i u hrvatskoj jezičnoj kulturi. Izdvajam samo dva: pisanica i uskrsni krijes. Premda će se slični oblici običaja, vezanih uz značenje koje sadrži simbol jajeta ili pak plamena i svjetla, naći u mnogim kulturama, kršćanstvo im je dalo posebno značenje vezano uz Vazam i uz Kristovo uskrsnuće.
Budući da je teško prereći ono što ljudsko »oko nije vidjelo ni uho čulo« (1 Kor 2, 9), novost u koju otajstva vjere i spoznaja vjerom uvode čovjeka, kršćanstvo je uobličilo u kulturološke izražaje. Tako je i jaje, simbol novoga života, postalo govorljivim znakom pučke kulture, a u hrvatskom jeziku dobilo je naziv — pisanica. Ljepota toga naziva leži u tome što povezuje pisanje, slikanje, risanje, šarenilo ljuske i sadržaj života koji ne umire.
Krhka ljuska koja čuva život ispisuje se rukama vjernika, »ikonografa«, »slikopisaca«, koji pisanicama izražavaju brižnost i ljubav koju nose u sebi. Ona je namijenjena ili upućuje na zajedničko blagovanje, susret i radost dijeljenja plodova rada i duha.
Motivi na pisanicama su raznoliki, ali se najčešće tiču cvjetnih i biljnih motiva, raznih latica i listova. Ponekad su ispisani orisi životinja, kao što su pile, ptice i leptiri. No, u toj lepezi životne radosti ne nedostaju poveznice s tipičnim kršćanskim znakovima, kao što su euharistijski darovi: klas pšenice i vinova loza, a pred svima njima prvo mjesto ima motiv ispisanoga križa, od jednostavnih do urešenih oblika.
On je istican u dekorativnim izražajima koji pripadaju prepoznatljivosti hrvatskoga nasljeđa. Dragi vjernici, kada bismo samo pozorna srca stali pred tu malenu simboličku stvarnost koju neosjetljivost za sadržaj može banalizirati, imali bismo itekako o čemu razmišljati, počevši od dara života, osobito dara djeteta, o krhkosti i slabašnosti koju treba čuvati i štititi, pa sve do nade koja samo naizgled miruje, ali je sposobna probiti i tvrdu koru životnih teškoća.
5. Uskrsni se krijes na selima marljivo pripremao, pogleda usmjerena prema Uskrsu. U nekim je krajevima nazvan po Vazmu: »vuzmica« ili »vuzmenka«. Sličan se oganj palio i u drugim prigodama, ali uskrsni je sačuvao posebnost te zato nosi i posebno vazmeno ime.
Taj je običaj jutarnjega ognja zacijelo odraz raznih kulturoloških slojeva. No, dobio je kršćansko značenje, kao odraz zore koja je prekretnica u povijesti svijeta, susreta sa Svjetlom koje nije dopustilo da svijet potone u tami zla i grijeha. Sjetimo se kako se u starini s vazmenoga bdjenja kući donosio žar blagoslovljenoga ognja na kojemu se palila uskrsna svijeća.
Taj se žar unosio u domove, da bi ukućane, članove obitelji podsjećao na žar i onda kada se obiteljski odnosi pretvore u hladnoću, u umor i zamor; kada je potrebno moliti žar Duha Svetoga da bi ljubav oživjela, da bude snage za traženje i davanje oproštenja, radi sloge i mira.
Taj osjećaj za dom svoj izražaj može imati u obiteljskoj zajednici upravo po vazmenom krijesu. To je prigoda za obiteljsku molitvu zahvale, za obnavljanje vjere, za radost i pjesmu. Ako se taj običaj prožme kršćanskim pristupom, on je izvrsna prigoda za učvršćivanje zajedništva, za poučavanje i odgajanje. Premda se čini da su neki običaji nepovratno potonuli u prošlost, kršćanska maštovitost ih može obnoviti ili im dati novi naglasak koji je primjeren sadašnjosti.
6. U Vazmu, kao vrelu novoga života, nalazi se moj odnos prema drugima, osobito siromašnima i svima koji su u potrebi, kao i prema stvorenomu svijetu. To pak uključuje i domovinu. Ona ima svoja ključna uporišta, među kojima je i jezik.
Nažalost, kao što nam svjedoči daljnja i bliža prošlost, a jednako tako i neki suvremeni događaji kojima smo svjedoci, svaki put kada se želi razgraditi hrvatske vrjednote, udara se na kulturu i jezik, kao priprema za političke i vojne osvajačke pohode ili kao neki novi-stari, prikriveni pokušaj, nakon već neuspjelih geografskih asocijacija koje su u prošlom stoljeću završile nametnutim ratovima.
Živimo u vremenu snažnih kulturoloških promjena, susreta jezika i kultura, tradicija i nazora. Važno je stoga čuvati svoj nacionalni identitet upoznajući vlastitu kulturu i biti odgajan u njezinu krilu, da bi se njezine vrjednote mogle prenositi drugima koji su otvoreni za plodonosan susret. Toj je razmjeni u konačnici cilj živjeti istinitost otajstva života koja je divno izražena u hrvatskom jeziku i kršćanskim običajima.
