Nakon turskih provala hrvatsko pučanstvo često mijenja svoja prebivališta, seleći se iz istočnih i južnih krajeva na zapad (u Italiju - moliški Hrvati) i sjever (Austrija, Mađarska, Slovačka - gradišćanski Hrvati). Na opusjela područja naseljavali su se tzv. Morlaci i Vlasi. Katkad su se i Hrvati, pošto je nestala turska opasnost, vraći u svoju staru postojbinu.
XVI. stoljeće
Sve te seobe poremetile su i jezično stanje u Hrvatskoj. Osobito se štokavsko narječje proširilo na nekadašnje čakavske i kajkavske prostore.
Usprkos turskoj opasnosti, naši ljudi i dalje tiskaju knjige. Tako je u Senjskoj glagoljskoj tiskari otisnuto u 16. st. pet knjiga (prije toga u 15. st. tiskane su tamo dvije inkunabule):
Naručnik plebanušev, 1507.
Tranzit svetoga Jeronima, 1508.
Korizmenjak, 1508.
Meštrija od dobro umrtja, 1507. ili 1508.
Mirakuli slavne dive Marije - posljednja knjiga senjske tiskare, 1508.
U Riječkoj glagoljskoj tiskari od 1530. do 1531. Šimun Kožičić Benja tiskao je sedam knjiga:
Misal hrvacki (28.04.1531.)
Psaltir
Oficij rimski (tiskan na latinici)
Knjižice Krsta
Knjižice od žitja rimskih arhireov i cesarov (prvo djelo svjetovnog sadržaja, prvo povijesno djelo pisano hrvatskim, posvećeno trogirskom biskupu Tomi Nigru)
Od bitija redovničkoga knjižica
Molitvenik (1490. tiskan na latinici, vjerojatno sa dubrovačkog područja)
Oficij s molitvama Bogorodici (Venecija, 1512. - prvi tiskani tekst na ćirilici)
U 16. st. razvija se i bogata čakavska i štokavska književnost, a s njome i hrvatski čakavski i štokavski književnojezični izraz.
Najistaknutije mjesto u hrvatskoj književnosti 16. st. pripada Splićaninu Marku Maruliću. Među njegovim djelima ističe se spjev JUDITA iz 1501. godine, napisan hrvatskim jezikom. Zato ga nazivamo ocem hrvatske književnosti.
Vrhunac književnosti sredinom 16. st. čine komedije Dubrovčanina Marina Držića, među kojima je najuspješnija Dundo Maroje.
Hvaranin Petar Hektorović napisao je spjev Ribarenje i ribarsko prigovaranje.
Zadranin Petar Zoranić napisao je roman Planine, a autor drame Robinja je Hanibal Lucić.
Premda se kajkavska knjiga javlja tek potkraj 16. st., brojni kajkavizmi u čakavskim i crkvenoslavenskim tekstovima svjedoče o znatno ranijoj pojavi kajkavskog izraza. Kajkavski utjecaj pokazuje već Vinodolski zakon, a procvat kajkavske književnosti obilježen je knjigama Antuna Vramca - Kronika i Poštila.
U 16. stoljeću počinje se razvijati i jezikoslovlje.
Faust Vrančić autor prvog hrvatskog samostalnog tiskanog rječnika, 1595., Dictionarum quinque nobilissimarum europae linguarum - latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae (RJEČNIK 5 NAJPLEMENITIJIH EUROPSKIH JEZIKA - LATINSKOG, TALIJANSKOG, NJEMAČKOG, HRVATSKOG I MAĐARSKOG).
Nastavlja se
